Često mislimo da pripadamo samo svojoj užoj obitelji: roditeljima, braći, sestrama. Kao da je tu granica i da svi ostali ostanu negdje izvan. A zapravo je istina drugačija. Mi smo dio puno šireg obiteljskog sistema, nevidljive mreže koja nas povezuje s generacijama iza nas. I pravila tog sistema djeluju na svakoga od nas i često nesvjesno oblikuju naš život.

U konstelacijskom radu uvijek gledamo širu sliku. Ne samo nas i naše roditelje, nego cijelu obitelj, sve ono što je bilo. Jer ono što nije razriješeno u prethodnim generacijama, ono što je potisnuto, zaboravljeno, prešućeno – to ne nestaje. To i dalje živi kroz nas. I traži da bude viđeno.

Zato je važno znati tko sve pripada našem obiteljskom sistemu.

U naš obiteljski sistem pripadaju:

• sva djeca: živa, umrla, pobačena, mrtvorođena, abortirana
• partneri: sadašnji, bivši, oni sa kojima smo dijelili dom ili imamo dijete
• roditelji, njihova braća i sestre
• bake i djedovi, prabake i pradjedovi
• svi oni koji su imali tešku sudbinu, koji su doživjeli veliku nepravdu, bol, nasilje, odbačenost
• oni koji su umrli prerano, tragično, nasilnom smrću
• osobe koje nisu u krvnom srodstvu, ali su svojom sudbinom, nesrećom ili smrću utjecale na obitelj (npr. bivši partneri roditelja, usvojitelji, oni koji su nepravedno profitirali na račun obitelji)
• žrtve nasilja ili ubojstava koje su počinili naši preci

Najvažnije pravilo našeg obiteljskog sistema je da svi imaju pravo pripadati. Nitko ne smije biti isključen.

Ipak, u mnogim obiteljima postoje oni koji su isključeni. Obično zbog srama, tuge, boli, ljutnje, ili želje da se zaštite djeca i drugi članovi. Često iz najbolje namjere mislimo da nas ne može povrijediti ono što ne znamo. Ali baš suprotno, ono što je isključeno, Polje uvijek stavlje pred nas. Traži da bude viđeno, priznato, uključeno.

I tada, netko od potomaka, često nesvjesno, preuzima tuđe osjećaje, ponašanja ili čak sudbinu, pokušavajući “popraviti” nepravdu.

Primjeri isključenja:

• djeca iz prijašnjih brakova ili veza koja se taje
• djeca dana na usvajanje
• umrla djeca koja se ne spominju
• abortirana djeca koja se ne spominju
• bivši bračni partneri roditelja
• članovi obitelji koji su nepravedno profitirali
• osobe koje se u obitelji smatraju “crnim ovcama”
• osobe koje su počinile nasilje, ubojstvo, silovanje, zlostavljanje

Evo i nekih primjera isključenja iz moje konstelacijske praske koji su imali duboke posljedice:

• žena godinama ne može zatrudnjeti, a iza nje je obiteljska priča o baki koja je rodila vanbračno dijete i zbog toga bila odbačena iz obitelji
• dijete koje se bori sa depresijom nosi tugu nerođenog brata koji nikad nije imao mjesto u obitelji, nikada ga nisu spominjali, kao da nije ni postojao

• žena koja je cijeli život osjećala krivnju, a zapravo je nesvjesno nosila krivnju svoga djeda koji je bio isključen iz obitelji zbog financijskih prevara i na kraju počinio samoubojstvo.

Takva isključenja najčešće se pokažu kao nedostatak životne energije, kao depresija, nezadovoljstvo, bolesti, ovisnosti, problemi u odnosima ili u poslu. To su znakovi da postoji neravnoteža u obiteljskom sistemu, da nešto ili netko nije dobio svoje mjesto.

Polje uvijek ide prema cjelovitosti. Ono nas poziva da pogledamo, da priznamo, da damo poštovanje i pravo mjesto svemu što je bilo i svima koji pripadaju.

Jer sistem želi istinu. Želi cjelinu. Želi da svi budu viđeni, da svi budu uključeni.

Ponekad je dovoljno samo zastati i osvrnuti se unatrag. Vidjeti ono što je bilo, priznati da postoji, zahvaliti i u srcu pronaći mjesto za sve ono što je bilo isključeno, sakriveno, potisnuto i zaboravljeno. To je trenutak kada dolazi mir.

Ako osjećaš da u tvom obiteljskom sistemu postoji nešto što traži da bude viđeno, pozivam te da postaviš svoju individualnu konstelaciju. Jer kad damo mjesto svemu što je bilo dolazi mir.

Tu sam za tebe.

Ivona