“Prije mnogo godina, antropologinju Margaret Mead jedan je student pitao što ona smatra prvim znakom civilizacije u nekoj kulturi.

Student je očekivao da će Mead govoriti o udicama, glinenim posudama ili kamenju za mljevenje, ali ne.

Mead je rekla da je prvi znak civilizacije u drevnoj kulturi bila osoba sa slomljenom i zacijeljenom bedrenom kosti.

Objasnila je da u životinjskom svijetu, ako slomite nogu, umrijet ćete. Ne možete pobjeći od opasnosti, otići do rijeke po vodu niti loviti da bi se prehranili. Postajete lak plijen za zvijeri koje vrebaju.

Nijedna životinja ne preživi dovoljno dugo sa slomljenom nogom da bi joj kost zacijelila. Slomljena bedrena kost koja je zarasla dokaz je da je netko odvojio vrijeme da ostane uz onoga tko je pao, pomogao mu u liječenju, sklonio ga na sigurno i brinuo se za njega dok se nije oporavio.

Pomoći nekome u teškom trenutku početna je točka civilizacije, objasnila je Mead.”

Ova priča me uvijek podsjeti na temu pripadanja. Na pitanje koje se svi pitamo, često nesvjesno: “Tko ostaje uz mene kada padnem?” Na onaj duboki osjećaj da nismo sami. Da postoji netko tko će stati uz nas kada padnemo. Netko tko neće okrenuti glavu. Netko tko će ostati. Pružiti nam ruku. Biti tu.

U konstelacijama često vidimo kako su neki članovi obitelji odbačeni, isključeni, zaboravljeni. Ponekad zbog srama, ponekad zbog krivnje, ponekad zbog boli koja je bila prevelika, ponekad zato jer se tako “moralo”. Izvanbračna djeca. Bivši parteri. Prekinute trudnoće o kojima se ne priča. Oni koji su pogriješili. Oni koji su otišli. Oni koji su ukrali, nezakonito stekli. Oni koji su počinili samoubojstvo ili ubojstvo.

Netko je pao. A nije bilo nikoga da mu pruži ruku. Netko je ostao sam sa svojom boli. A drugi su, da bi preživjeli, okrenuli glavu, skrenuli pogled.

Ali obiteljski sistem pamti. I ono što je isključno ne nestaje, ono ostaje živjeti u obiteljskom sistemu i prenosi se dalje. Generacijama kasnije netko drugi ponavlja tu priču u odnosima, u osjećaju da ne pripada, da je odbačen, da mora zaslužiti svoje mjesto. Sve u životu ide nam teško, sa puno muke, zapinje, iako ne znamo zašto. Kao da imamo slomljenu kost koja nikada nije mogla zarasti do kraja.

BERT HELLINGER je rekao: “Sve što je isključeno, traži da bude uključeno.” I zato u konstalacijama ne tražimo tko je kriv, tko je pogriješio, ne osuđujemo, ne opravdavamo. Samo gledamo i prihvaćamo sve tako kako je bilo. I kada onaj tko je bio isključen ponovo dobije svoje mjesto, kada ga netko vidi i prizna, obiteljski sistem se može smiriti, opustiti. I ljubav može ponovo teći.

Jer pravo na pripadanje je osnovno ljudsko pravo. Bez njega nema mira. Nema protoka. Nema života.

Konstelacije nas vraćaju tom temeljnom ljudskom pravu i pomažu da vidimo onoga tko je bio odbačen, isključen, zaboravljen, da mu damo mjesto, priznamo njegovu bol i kažemo: “Vidim te. I ti pripadaš.” I tek tada je obiteljski sistem u ravnoteži, može se opustiti, sve se smiri.

Možda civilizacija ne počinje alatima. Možda počinje onog trenutka kada netko ostane. Kada netko kaže: “Nisam sam. Ni ti nisi sam.” Kada slomljena kost ima vremena da polako zacijeli.

Ako osjećaš da u tvom životu postoji nešto potisnuto, zaboravljeno, ako si i sama bila odbačena i osjećaš da ne pripadaš, postavi svoju konstelaciju.

Ponekad je dovoljno samo da netko ostane uz nas i sve polako sjedne na svoje mjesto.

Tu sam za tebe.

Ivona

The British Museum