Često nam se u konstelacijama pojave djeca koja nisu rođena, duše koje nikada nisu došle na ovaj svijet, a ipak su tu, u obiteljskom sistemu. Nerođena djeca, oni o kojima se nikada nije pričalo, za koje nitko nije znao, oni koji nisu dobili ime.

A ipak, osjeća ih cijeli obiteljski sistem, bilo da se radi o spontanim pobačajima, prekidima trudnoće, neuspjelim pokušajima umjetne oplodnje, mrtvorođenčadi ili djeci koja su umrla u ranom djetinjstvu. Svako to dijete ima svoje mjesto u obitelji. Ono pripada. Čak i ako nije proživjelo svoj život, ono je postojalo i ima pravo biti viđeno, priznato i uključeno.

A kada netko tko pripada nije priznat, kada iz boli, tuge, srama ili straha gurnemo to pod tepih i nikada ne spomenemo, dolazi do neravnoteže i ljubav više ne može slobodno teći.

Tada netko drugi iz obitelji, obično dijete, unuka ili pranunuka, često nesvjesno preuzima sudbinu tog nerođenog djeteta. Osjeća se prazno, nepotpuno, kao da joj nešto nedostaje. Kao da ne može do kraja zakoračiti u život. Pojavljuju se problemi sa zdravljem. Tuga bez razloga. Depresija. Osjećaj da ne zaslužuješ živjeti. Strahovi. Osjećaj gubitka. Kao da uvijek nešto fali

U jednoj konstelaciji, klijentica je rekla kako cijeli život osjeća kao da joj netko nedostaje. Nije znala tko, ali stalno je imala osjećaj da nije sama. I u konstelaciji se pojavilo dijete koje nikad nije rođeno, njezina sestra, prekinuta trudnoća njezine majke. Dijete koje je samo htjelo biti viđeno. Ne da je žalimo, ne da osjećamo krivnju, nego samo da je s ljubavlju uključimo. Da joj priznamo: “Bila si. I ti pripadaš.”

U drugoj konstelaciji, klijentica stalno osjeća tugu i prazninu, iako je na prvi pogled u njezinom životu sve u redu. Kada smo postavile konstelaciju, Polje je pokazalo da iza nje stoji jedna mala duša, dijete koje nikada nije rođeno. Trudnoća koju je prekinula prije više od dvadeset godina, o kojoj nikada nije pričala. Nitko to dijete nije spominjao, nitko nije plakao za njim, sve je bilo “zaboravljeno”.

A to dijete je i dalje bilo tu, u obiteljskom sistemu, čekalo da bude viđeno.

Klijentica je izgovorila “Vidim te. Žao mi je. Nisam znala drugačije. Bilo me je strah. Ali ti pripadaš, ti si moje prvo dijete. I uvijek ćeš imati svoje mjesto u mom srcu.” U tom trenutku, tuga koja ju je godinama mučila je popustila, kroz suze je napokon prodisala. I dijete je moglo otići u miru, jer je napokon bilo viđeno, prihvaćeno. Vratila se ravnoteža. I klijentica se više nije osjećala prazno, sada je znala tko joj je nedostajao.

Tek kada nerođena djeca zauzmu svoje mjesto, kada ih konačno stavimo u svoje srce, kada ih uključimo riječima: “Vidim te. Pripadaš. Dio si naše obitelji.” život ponovno počinje teći. Jer svako dijete, rođeno ili ne, želi pripadati, biti viđeno.

Nerođena djeca ne traže da ih žalimo ili da osjećamo krivnju i sram. Samo da ih prihvatimo, uključimo u našu obitelj. Da im u srcu kažemo: “Hvala ti što si došao/došla, makar nakratko.” Tada, obitelj postaje cjelovita. I u nama se sve sjedne na svoje mjesto.

Konstelacije nas uče da svatko tko je došao, na ovaj svijet ili samo do majčinog tijela, želi biti priznat i prihvaćen. Prihvaćenjem tih duša vraćamo ravnotežu, mir i ljubav u obiteljski sistem. Svu našu nerođenu djecu uzimamo u svoje srce, nježno, bez krivnje, sa puno ljubavi. Samo im priznajemo da su bili, da su postojali. I tada se događa iscjeljenje.

Otvori svoje srce za nerođenu djecu. Zato što su dio tvoje priče. Zato što krug nije potpun bez njih. Zato što svi zaslužuju biti viđeni. Zato što ljubav uključuje sve.

Ako i ti osjećaš da postoji nešto nedovršeno, neizgovoreno, pozivam te da postaviš svoju konstelaciju. U sigurnom prostoru i uz potpunu diskreciju, možemo zajedno otvoriti temu nerođene djece, gubitka i tuge, sa ljubavlju i poštovanjem, onako kako jedino i možemo.

Dobro mi došla, tu sam za tebe.

Ivona