Ima dana kada izvana sve izgleda normalno, a iznutra u sebi osjećamo nešto što ne znamo objasniti. Kao da naše tijelo stalno očekuje da će se nešto loše dogoditi.

Pa se u odnosima bojimo napuštanja, povlačimo se kada netko povisi ton, bojimo se izdaje i odbacivanja, trudimo se biti jaki cijelo vrijeme.

A na prvi pogled sve nam ide u životu, imamo obitelj i prijatelje, stabilan posao, dobro zdravlje, funkcioniramo.

Ali tijelo kao da živi neku svoju priču. Pa imamo knedlu u grlu kada trebamo reći što osjećamo. Osjetimo težinu na leđima dok kuhamo ručak. Grč u želucu kada zazvoni mobitel. Tugu kada naše poruke ostanu neodgovorene. Smanjujemo se pred autoritetima i ne usudimo se ništa reći. Kao da cijelo vrijeme moramo paziti da nešto ne pogriješimo i kao da negdje duboko u sebi stalno očekujemo da ćemo biti kritizirani, odbačeni ili ismijavani.

I često onda mislimo da nešto s nama nije u redu.

Ali u konstelacijama vrlo često vidimo da ono što nosimo nije počelo s nama.

Neke obitelji generacijama nose tugu o kojoj se nikada nije pričalo. Neke nose ratove, gubitke, siromaštvo, nasilje, samoubojstva, ovisnosti, traume o kojima se šutjelo. Neke nose majke koje su morale prešutjeti i potisnuti emocije da bi preživjele. Očeve koji nikada nisu smjeli pokazati slabost i zaplakati. Bake koje su izgubile djecu i nastavile živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

I onda djeca odrastaju uz osjećaj da se o boli šuti, da moraš izdržati i nastaviti dalje, bez obzira koliko te nešto boli. Pa potomci, potpuno nesvjesno, počnu nositi ono što nije njihovo.

BERT HELLINGER je govorio: “Mnoga djeca iz ljubavi preuzimaju teret svojih roditelja.”

I, da, u konstelacijama često vidimo koliko puno djeca vole svoje roditelje. Toliko da će nesvjesno, iz čiste dječje ljubavi, radije nositi njihovu tugu, strah ili krivnju nego riskirati da ne pripadaju.

I tako naše tijelo često pamti i ono što um ne razumije.

U konstelacijama često vidimo kako trauma putuje kroz generacije.

Baka koja je emocionalno otupjela nakon rata. Njezina kći koja nikada nije naučila pokazivati nježnost. I unuka koja danas ima osjećaj da nikome ne može vjerovati i da je stalno sama, čak i kada je okružena ljudima.

Djed koji je cijeli život bježao u alkohol jer nije mogao nositi ono što je proživio. Njegov sin koji postaje emocionalno nedostupan. I unuk koji danas ne može prestati jesti kada osjeti prazninu ili tugu.

Majka koja je cijeli život živjela u strahu od siromaštva. I kći koja danas panično gomila stvari, radi preko svojih granica i nikada nema osjećaj sigurnosti, koliko god novca imala.

I često tek tada shvatimo da možda nikada nije bila riječ o tome da smo slabi, preosjetljivi ili da je u nama problem. Nego da naše tijelo i duša godinama nose nešto što je puno starije i veće od nas.

To nisu slučajnosti, to je duboka dječja ljubav koja nesvjesno kaže:

“Ja ću nositi to umjesto tebe.”

“Ja ću ti pomoći.”

“Bolje ja, nego ti.”

“I ja ću biti kao ti.”

“Neću imati više od tebe.”

“Neću biti sretnija od tebe.”

I tako iz ljubavi prema obitelji počnemo nositi terete koji nikada nisu bili naši.

A neki put se trauma u obitelji ne prenosi kroz riječi, nego kroz šutnju. Kroz ono o čemu se nikada nije pričalo.

Možda se u tvojoj obitelji nikada nije govorilo o pradjedu koji je stradao u ratu. Možda se nikada ne spominje spontani pobačaj, abortus, izvanbračno dijete, samoubojstvo, ovisnost, nasilje ili velika obiteljska tragedija.

Ali ono što je isključeno iz sistema ne nestaje. Ono često nastavi živjeti kroz strah i napetost koje ne razumijemo. Kroz nesanicu i anksioznost. Kroz osjećaj nepripadanja. Kroz osjećaj da se nigdje ne osjećamo potpuno sigurno. Kroz odnose u kojima stalno čekamo da budemo povrijeđeni ili ostavljeni.

Jer tijelo i duša pamte sve što je u obiteljskom sistemu.

BERT HELLINGER je govorio: “Sve što je isključeno, kasnije će se pokazati kroz nekog drugog člana obitelji.”

I upravo zato konstelacije nisu mjesto gdje nekoga popravljamo. One su mjesto gdje napokon gledamo istinu. Gledamo ono što je bilo. One koji su bili zaboravljeni. Sudbine koje nitko nije imao snage pogledati.

I polako, s poštovanjem, vraćamo svakome ono što njemu pripada. Ne iz ljutnje, ne iz optuživanja. Nego iz dubokog poštovanja prema životu i svemu što je bilo.

U tom trenutku često prvi put osjetimo da možemo malo dublje udahnuti. Kao da tijelo više ne mora nositi cijelu povijest obitelji samo.

Konstelacije nam ne brišu prošlost. Ali mijenjaju naš odnos prema njoj.

I kada prestanemo nositi ono što nije naše, kada prestanemo pokušavati spasiti roditelje, kada prestanemo ponavljati stare obiteljske boli iz lojalnosti, tada se sve polako počinje mijenjati.

Ako osjećaš da nosiš teret koji nije tvoj, da se stalno vrtiš u istim odnosima, strahovima ili unutarnjim borbama, možda je vrijeme da u to zajedno pogledamo dublje.

Možeš postaviti svoju individualnu konstelaciju i kroz dubok rad jedan na jedan pogledati što tvoje tijelo i obiteljski sistem nose u sebi.

Ili mi se pridruži na grupnim tematskih online radionicama utorkom, gdje ćemo kroz konstelacijski rad po Bertu Hellingeru gledati što naše tijelo još uvijek pamti, koje terete nosimo i što se događa kada prvi put kažemo DA svemu što se dogodilo.

Dobro mi došla/došao.

Ivona