U svom konstelacijskom radu puno puta sam vidjela da bolest ne dolazi sama. Da naše bolesti nisu samo stvar genetike, stresa ili puke nesreće, da za svaku dijagnozu ne postoji jednostavno objašnjenje.

I iza većine simptoma, dijagnoza i tjelesnih boli često postoji još jedna priča, priča koja nije započela s osobom koja je danas bolesna, nego mnogo prije nje.

Iza mnogih bolesti stoji velika ljubav. Ne odrasla ljubav, nego ona duboka, dječja i slijepa ljubav koja nesvjesno kaže:
“Bolje ja nego ti.”
“Za tebe ću to nositi.”
“Ako ti nisi mogla živjeti, neću ni ja.”

U konstelacijama često vidimo da netko iz dubine svoje duše slijedi one koji su otišli prerano, one koji su bili zaboravljeni, isključeni ili o kojima se nije govorilo.

Tijelo tada počne govoriti ono što duša nije mogla, a bolest postaje jezik kojim obiteljski sistem pokušava ponovno uspostaviti ravnotežu i vratiti osjećaj pripadanja.

BERT HELLINGER je napisao: “Radeći s bolesnicima, naučio sam da ista osnovna dinamika dovodi do različitih bolesti. U obiteljima postoji potreba da jedno od djece naslijedi istu sudbinu kao preminuli brat ili sestra, ili preminula majka ili preminuli otac.
Onda ono kaže u sebi: “Idem i ja za tobom.” Tada se događa da onaj tko je u ovakvoj situaciji, izvrši samoubojstvo, ili dobije tumor, ili oboli od neke druge bolesti. Dakle, ista osnovna dinamika se može očitovati na različite načine.”

I govori o tri duboke nesvjesne dinamike:

1. Ja te slijedim u smrt ili bolest ili tvoju sudbinu.

2. Bolje ja nego ti. Radije ću umrijeti ja, nego da umreš ti.

3. Ispaštanje svoje krivnje

Sve se to događa iz ljubavi. I baš zato to često ne vidimo.

I zato se ljudi često zbune kada to čuju. Kako nešto tako teško može dolaziti iz ljubavi? Ali ne radi se o odrasloj ljubavi. Radi se o onoj dubokoj dječjoj ljubavi koja kaže: “Ako ti patiš, patit ću i ja. Ako ti nisi mogla živjeti, neću ni ja.”

I baš zato u konstelacijama ne tražimo krivce nego gledamo tu veliku ljubav koja se skriva iza boli.

Sjećam se klijentice koja je cijeli život živjela s depresijom, kroničnim umorom i tugom koju nije mogla objasniti.

Izvana je funkcionirala, brinula za obitelj i bila uvijek tu za druge. Ali iznutra kao da nije imala snage za živjeti.

U konstelaciji se pokazalo da je prije njezina rođenja postojala sestra koja je preminula, koju nikada nije upoznala, o kojoj se gotovo nije ni govorilo. I kao da je duboko u sebi nosila rečenicu: “Ako tebe nema, ni ja ne smijem živjeti punim plućima.”

Kada je sestra bila viđena i dobila svoje mjesto u njezinom srcu i u obiteljskom sistemu, klijentica ju je prvi put mogla pustiti s ljubavlju. Ne zaboraviti, nego prestati slijediti.

Druga žena cijeli je život imala osjećaj da ne pripada nigdje, kao da je izvan svega, kao da je promatrač vlastitog života.

U konstelaciji se pokazalo da nosi sudbinu bake koja je umrla pri porodu najmlađeg djeteta. Nakon njezine smrti djed se ponovno oženio, a preminula baka nije se nikada spominjala, kao da nije ni postojala.

Ali obiteljska duša ne zaboravlja. I tek kada je baka bila viđena i priznata, unuka je prvi put osjetila da i ona ima svoje mjesto u životu.

Kod jedne žene karcinom se pojavio gotovo u istoj dobi u kojoj je umrla njezina majka. Duboko u sebi nosila je nesvjesnu rečenicu: “Ako ti nisi mogla živjeti, neću ni ja.”

Kod druge klijentice autoimuna bolest godinama je nosila nesvjesnu poruku: “Radije ću ja patiti nego moja majka.” Tek kada su majčina ratna trauma, gubitak brata i neisplakana tuga dobili svoje mjesto, nešto se u njoj počelo mijenjati, kao da je prvi put mogla pustiti dio tereta koji je godinama nosila.

U konstelacijama ne liječimo bolest. Ne zamjenjujemo liječnike niti medicinu. Ne postavljamo dijagnoze i ne tvrdimo da za svaku bolest postoji jedan uzrok ili jedno objašnjenje.

Ali možemo stati i poslušati. Možemo pogledati što nam tijelo možda pokušava reći. Možemo se pitati postoji li neka tuga koja nikada nije bila isplakana. Neki gubitak koji nije dobio svoje mjesto. Neka osoba o kojoj se u obitelji više ne govori. Neka bol koju netko prije nas nije mogao nositi pa ju je nesvjesno predao dalje.

Jer ponekad tijelo pokaže ono što smo godinama pokušavali ne osjetiti. Ponekad godinama vodimo rat protiv svog tijela, ljutimo se na njega, borimo se protiv simptoma. Pitamo se: “Zašto baš meni?” I potpuno je normalno da se tako osjećamo kada nam je teško.

Ali u konstelacijama bolest ne gledamo kao neprijatelja kojeg treba pobijediti. Pokušavamo je pogledati s poštovanjem. Ne zato što je želimo, ne zato što kažemo da je dobra. Nego zato što vjerujemo da i ona možda nosi neku poruku.

I zato se u konstelacijama ne pitamo samo: “Kako se riješiti bolesti?”

Nego i:
“Što mi želi pokazati? ”
“Kome ili čemu pripadam kroz ovu bol? ”
“Što ili koga možda slijedim? ”
“Što se može dogoditi kada ono što je dugo bilo skriveno napokon postane viđeno? ”

A tada ponekad i tijelo više ne mora tako glasno govoriti. I onda bolest više nije samo neprijatelj kojeg treba pobijediti. Ponekad postane put prema sebi, put prema istini. I put prema životu.

 

Ako osjećaš da u tvojoj obitelji postoji neka teška priča, tuga ili gubitak koje kao da nosiš cijeli život, možda je došlo vrijeme da u to pogledaš.

Možeš postaviti svoju individualnu konstelaciju ili mi se pridružiti na nekoj od online grupnih radionica utorkom.

Jer ono što je viđeno, priznato i dobije svoje mjesto, više ne mora vikati kroz tijelo.

Ivona