Prekid veze ili braka rijetko je samo kraj jedne priče, on često iza sebe ostavlja puno više od same fizičke udaljenosti. I kada odnos završi, kada je sve “gotovo“, jedan dio nas može ostati i dalje vezan za tu osobu i taj odnos kroz misli, emocije, sjećanja, neizrečene riječi, pitanja bez odgovora. Kao da nešto još nije dovršeno.

Možda osjećaš tugu, ljutnju, krivnju. Možda se pitaš gdje je krenulo krivo. Možda se pokušavaš odmaknuti i krenuti dalje, ali te nešto stalno vraća natrag.

Bert Hellinger nam govori o tri razine ljubavi: “ljubav na prvi, drugi i treći pogled”, kako bi opisao različite razine partnerskih odnosa. Tek kada prođemo kroz sve tri, partnerski odnos može postati dubok i kvalitetan.

„Ljubav na prvi pogled je očaravajuća. Ljubav na drugi pogled je zrela. Ljubav na treći pogled je slobodna.”

I često tek kroz prekid odnosa počinjemo stvarno razumjeti na kojoj smo razini bili.

U konstelacijskom radu često vidimo da to nije slučajno. Partneri ne dolaze u naš život bez razloga. Oni nas često probude, pokazuju nam što još u nama traži da bude viđeno, iscijeljeno. Partner tada postaje više od osobe, on postaje učitelj, okidač, put prema nama samima.

LJUBAV NA PRVI POGLED je ona početna zaljubljenost, intenzivna, snažna, puna očekivanja. U toj ljubavi često nesvjesno tražimo ono što nismo dobili, da nas netko vidi, spasi, ispuni prazninu. Ne vidimo partnera kakav jest, nego kakvog trebamo. I zato ova ljubav često puca kada se pojave prvi problemi jer drugu osobu gledamo kroz maglu svojih rana.

LJUBAV NA DRUGI POGLED je zrelija ljubav koja vidi više. Partner više nije ideal, nego čovjek sa svojim ranama, teretima i pričom. Dolazi razočaranje, sukobi, pitanja. Mnogi odnosi tu završavaju jer shvatimo da „to nije ono što smo htjeli“. Ali zapravo prvi put vidimo istinu. I tek kada počnemo gledati partnera bez optužbi i iluzija, možemo birati hoćemo li ostati s ljubavlju ili otići s poštovanjem.

LJUBAV NA TREĆI POGLED je zrela ljubav, koja prihvaća i poštuje sve kako jest. To je ljubav koja vidi sve, i dobro i teško, i kaže DA bez potrebe da mijenja, bez potrebe da spašava. I ono što je najvažnije: ta ljubav zna i pustiti. Jer ponekad je najveći čin ljubavi upravo rastanak. Tek kad smo sposobni pustiti jedno drugo, kada prihvaćamo neizbježnost rastanka i kada se rastanemo sa ljubavlju, možemo se otvoriti za novi odnos.

I zato prekid nije samo kraj. Nema pravog rastanka bez susreta. Susreta u kojem po prvi put stvarno vidimo drugu osobu. I sebe u tom odnosu.

U konstelacijama radimo upravo to. Stajemo pred bivšeg partnera, simbolično, u sigurnom prostoru. Gledamo ga i priznajemo što je bilo dobro, što je boljelo, što smo dali, što smo uzeli. I kažemo hvala, zahvaljujemo za sve dobro što je bilo među nama. Bez krivnje, bez optuživanja, bez potrebe da budemo u pravu.

I tek tada odnos može završiti na razini duše.

Dok to ne napravimo, dio nas ostaje vezan za prošli odnos i ne možemo u potpunosti krenuti dalje. I tada novi odnosi ne dolaze, ne zato što nema osobe za nas, nego zato što smo mi još uvijek u prošlom odnosu.

Konstelacijski rad otvara prostor da se ta veza vidi, prizna i otpusti. Kroz jednostavne, ali duboke pokrete na razini duše, dolazi do olakšanja i za nas i za bivšeg partnera.

Prekid odnosa tada nije samo gubitak. On postaje prilika da vidimo da ono što smo zvali ljubavlju zapravo nije bio odnos dvoje odraslih ljudi. Nego dvoje unutarnje ranjene djece koja su tražila ono što im je nedostajalo. I zato takav odnos ne može trajati.

Jer ljubav nije spašavanje. Nije traženje. Nije borba.

Ljubav je ono što ostane kada prestanemo tražiti da nam drugi da ono što nismo dobili i što mi trebamo uzeti iz drugog izvora.

I tek tada možemo voljeti drugačije, odraslo, slobodno, mirno.

Ako osjećaš da te još uvijek muči prošli odnos, da te nešto još drži u prošlosti, da se ne možeš do kraja otvoriti za novi početak, postavi svoju individualnu konstelaciju, tu sam za tebe.

Ivona