Ovo je jedno od pitanja koje me često pitate.

“Ali zar nije jače uživo?”

“Kako online može djelovati?”

“Može li se preko ekrana osjetiti energija?”

“Zar ne bi trebali biti u istoj prostoriji?”

I razumijem to pitanje. Jer smo navikli misliti da je blizina tijela isto što i povezanost. Da će nas netko bolje razumjeti ako sjedi pored nas. Da će proces biti stvarniji ako smo fizički zajedno u istoj prostoriji.

Ali u konstelacijama se ono najvažnije ne događa između mene i klijenta. Ne događa se ni u riječima, ni u dodiru.

I zato meni nije najvažnije sjedim li pored tebe u istoj prostoriji ili me gledaš preko ekrana iz svog dnevnog boravka, umotana u dekicu, s kavom u rukama.

Važno je možeš li se otvoriti prema uvidima i vidjeti što je u tvom tijelu, što ti tijelo već dugo pokušava reći. Jer tijelo uvijek govori.

Kroz knedlu u grlu kada želiš reći NE, ali ipak prešutiš.

Kroz težinu u ramenima dok pokušavaš izdržati još jedan dan.

Kroz grč u želucu kada zazvoni telefon.

Kroz onaj osjećaj da nikada nisi dovoljno dobra.

Kroz prazninu u prsima kada ostaneš sama sa svojim mislima navečer.

I tada često mislimo da nešto nije u redu s nama. Ali u konstelacijama vrlo često vidimo da ono što nosimo nije počelo s nama.

Možda nosiš majčinu tugu. Možda očev strah. Možda teret bake koja je izgubila dijete i nikada to nije otplakala. Možda u sebi nosiš priču o kojoj se u obitelji nikada nije govorilo.

BERT HELLINGER je govorio: “Sve što je isključeno, kasnije će se pokazati kroz nekog drugog člana obitelji.”

I to često vidimo u Polju.

Ženu koja cijeli život bira emocionalno nedostupne partnere i stalno se boji napuštanja.

Muškarca koji se sav stisne i smanji pred šefom jer u sebi još uvijek nosi strah svog oca.

Kćer koja ne dopušta sebi sreću jer je njezina majka imala težak život i puno patila.

Osobu koja se cijeli život osjeća krivom, kao da mora ispaštati nešto što nije ni njezino.

I tada polako počinjemo razumjeti da naše tijelo često živi u prošlosti, dok mi pokušavamo funkcionirati u sadašnjosti.

U individualnom online radu koristimo figurice. U grupnom online radu tu su predstavnici.

Ali ni figurice ni predstavnici nisu magija. Oni samo pokazuju ono što je već prisutno u obiteljskom sistemu.

I zato nije poanta da gledaš mene, nego da pratiš što se događa u tvom obiteljskom sistemu i Polju.

Gdje ti tijelo zadržava dah. Kada ti se stegne grlo. Kada ti krenu suze koje godinama nisu mogle poteći. Kada prvi put osjetiš olakšanje jer više ne moraš nositi sve sama.

I baš zato volim online rad. Jer si u svom prostoru, sigurna. Možda zamotana u dekicu, s toplom kavom u rukama, dok ti je pas naslonio glavu na koljeno i ti prvi put nakon dugo vremena samo dišeš.

I ne moraš nakon konstelacije sjesti u auto i vratiti se među ljude kao da se ništa nije dogodilo. Možeš ostati sa sobom. Uzeti si vremena koliko god ti je potrebno. Leći. Šutjeti. Plakati. Pustiti tijelu da polako integira sve ono što se dogodilo u tvojoj duši.

Konstelacije nisu mjesto gdje popravljamo ili mijenjamo nešto.

One su mjesto gdje polako učimo reći:

“Da, to je moja obitelj.”, “Da, to je njihova sudbina.”, “I sada to s poštovanjem ostavljam onima kojima pripada.”

To je mjesto gdje prestajemo spašavati roditelje svojim životom. Gdje prestajemo nositi tuđu tugu iz ljubavi i lojalnosti. Gdje prvi put možda kažemo DA svom životu, baš ovakvom kakav jest.

I tada često osjetimo nešto što dugo nismo: mir u tijelu, lakši dah, više radosti, veselja, više olaškanja u sebi.

Ako osjećaš da tvoje tijelo već dugo nosi nešto što nije samo tvoje, možeš postaviti svoju individualnu online konstelaciju i kroz duboki rad jedan na jedan pogledati što tvoje tijelo i obiteljski sistem pokušavaju pokazati.

Ili mi se pridruži na online grupnim tematskih radionicama utorkom gdje ćemo kroz konstelacijski rad po Bertu Hellingeru istražiti što naše tijelo još uvijek nosi iz obiteljskog sistema.

Dobro mi došli, tu sam za vas!

Ivona