Jedna moja klijentica često je ponavljala rečenicu koju je slušala od svoje bake: “Moraš znati i od juhe bez mesa napraviti dobru juhu.”

Na prvi pogled obična rečenica, ali iza nje je bila cijela jedna dalmatinska obiteljska priča. Generacijska priča o siromaštvu, prilagođavanju, preživljavanju.

Priča o ženama koje su živjele u neimaštini. O ženama koje su preživjele ratove, siromaštvo, gubitke. O ženama koje su naučile da nikada nema dovoljno, da ništa ne dolazi lako, da uvijek treba nešto ostaviti za crne dane. Ženama koje su znale od malo napraviti puno. Koje su se snalazile, štedjele, odricale i često stavljale sebe na zadnje mjesto.

Rečenica koja nas podsjeća da nikada neće biti dovoljno.

Moja klijentica odrasla je desetljećima nakon njih. Bila je obrazovana, izgradila je svoj uspješan posao. Imala je redovne prihode, imala je više nego što je njezina baka ikada imala. A ipak, stalno je osjećala isti strah. Što ako ostanem bez svega?

Koliko god zaradila, činilo joj se da nikada nije dovoljno. Teško je trošila novac na sebe, teško se opuštala, nije mogla vjerovati da život može biti lakši. Kao da je negdje duboko u sebi nosila uvjerenje da se za sve mora boriti i namučiti, da nije sigurno imati, da život ne smije biti previše lagan.

U konstelacijama često vidimo da takva uvjerenja nisu naša, naslijedimo ih iz našeg obiteljskog sistema. I iz ljubavi prema obitelji nesvjesno nastavljamo živjeti priče svojih majki, baka i pretkinja. Ne zato što moramo nego zato što im pripadamo.

I baš zato nas toliko iznenadi kada shvatimo da strah koji osjećamo možda nema korijen u našem životu, nego ga samo vjerno nosimo dalje.

U konstelaciji je klijentica vidjela svoju baku i njezin težak život i tada se u njoj nešto počelo mijenjati. Vidjela je bakinu snagu, hrabnost, snalažljivost.

I sa poštovanjem i ljubavlju joj je rekla: “Bako, vidim te. Vidim tvoju snagu i hrabrost. Vidim i koliko ti je bilo teško. Poštujem tvoj život i sve što si prošla. Ali ja danas smijem živjeti drugačije, imati dovoljno. Ne moram ponavljati tvoju priču.”

I to nije bio prekid povezanosti bake i unuke. Baš suprotno, klijentica je tek sada mogla biti istinski povezana sa svojom bakom, ali slobodna, bez potrebe da ponavlja njezinu sudbinu.

Možda i ti nosiš neku rečenicu koju si slušala kao dijete.
Možda je to:
“Novac ne raste na drvetu.”
“Život je borba.”
“Ne traži kruha preko pogače.”
“Novac kvari ljude.”

Možda ni ne znaš odakle dolaze tvoji strahovi, ali osjećaš da se cijeli život moraš truditi više od drugih, teško primaš, lakše ti je dati nego uzeti.

I ponekad ta jedna rečenica nosi priču cijele obitelji. A kroz konstelaciju prvi put vidimo da priče i uvjerenja koje nesvjesno živimo ponekad ipak nisu naši.

 

Ako osjećaš da cijeli život nosiš priču koja nije tvoja, možeš postaviti svoju individualnu konstelaciju ili mi se pridruži na nekoj od online grupnih radionica nedjeljom, gdje zajedno gledamo takve skrivene obiteljske priče koje i danas utječu na naš život.

Ivona

 

Foto: Mira Šemić