Categories: Uncategorized

by admin

Share

Kad putujemo, često naiđemo na neobične običaje koje ne razumijemo na prvu. Tako je nastala i ova fotografija. Vidjela sam veliku hrpu piljevine ispred ulaznih vrata i, naravno, morala sam je poslikati i istražiti što se to događa.

Prvo sam pomislila da su možda neki radovi oko kuće. A onda sam u razgovoru sa susjedima saznala da je riječ o austrijskom svadbenom običaju koji se naziva Häckselstreuen ili Sägemehlstreuen.

Prijatelji i susjedi mladencima zatrpaju ulaz u kuću piljevinom, slamom ili nečim sličnim. Kada se nakon svadbenog slavlja vrate kući, čeka ih iznenađenje: prije nego što uopće uđu, moraju uzeti metlu i zajedno počistiti nered.

Zamišljam ih kako se vraćaju umorni, ona u vjenčanici i štiklama, on u finom odijelu, a pred njima hrpa piljevine i posao koji nisu planirali za kraj večeri. Možda se smiju, možda se malo i ljute, ali na kraju moraju zasukati rukave, primitise posla i riješiti situaciju zajedno.

I dok sam gledala tu fotografiju, pomislila sam kako nas i u zajedničkom životu dočeka nešto slično.

U brak ulazimo s puno želja i očekivanja. Zamišljamo dom, bliskost, putovanja, zajedničke planove i osjećaj da smo napokon pronašli nekoga s kim možemo dijeliti život. A onda dođu svakodnevni problemi, neprospavane noći, računi, stambeni kredit, mala djeca, bolesti, posao, umor i dvije osobe koje imaju sasvim različite predodžbe o tome kako bi zajednički život trebao izgledati.

Pa jedan partner želi razgovarati o problemima, a drugi se povlači čim razgovor postane ozbiljan. Jedan očekuje da se svi kućanski poslovi podijele, a drugi je odrastao u obitelji u kojoj se podrazumijevalo da žena sve drži na svojim leđima. Jedan se osjeća nevidljivo jer uvijek misli na sve, organizira i brine, a drugi iskreno ne razumije zašto je ovaj prvi toliko povrijeđen.

I onda se svađamo oko suđa, novca ili toga tko će pokupiti djecu, a u nama se probude puno stariji osjećaji da smo prepušteni sami sebi, da nikome nije stalo koliko se trudimo ili da se jednostavno ne možemo osloniti na osobu s kojom živimo.

U konstelacijskom radu partnerski odnos gledamo i kroz obiteljske priče koje svatko od nas donosi sa sobom. Način na koji smo kao djeca doživljavali ljubav, sigurnost, bliskost i odgovornost utječe na to kako se danas ponašamo u vezi.

Možda si kao djevojčica gledala majku kako sve radi sama. Možda je otac bio odsutan, hladan ili se o osjećajima u tvojoj kući uopće nije razgovaralo. Možda si rano naučila da moraš biti jaka, da ne smiješ nikoga opterećivati ili da ćeš ljubav sačuvati tako što ćeš se prilagođavati i pomagati svima.

A onda odrasteš, imaš svoju obitelj i godinama govoriš sebi da će u tvojoj kući biti drugačije. Pa kada dođu umor, nesigurnost ili strah od gubitka bliskosti, uhvatiš se kako ponovno preuzimaš sve na sebe, šutiš o onome što ti treba ili pokušavaš održati mir pod svaku cijenu.

Bert Hellinger u svom je radu veliku pažnju posvećivao ljubavi, pripadanju i mjestu koje svatko zauzima u obiteljskim odnosima. Jedna od njegovih poznatih rečenica je: “Ljubav uspijeva kada svatko zauzme svoje mjesto.”

U svakodnevnom životu to znači da mogu voljeti partnera, a da ne preuzimam svu odgovornost za naš odnos. Mogu mu reći što mi treba, umjesto da čekam da sam shvati. Mogu zatražiti pomoć i prihvatiti je, čak i kada to nije baš onako kako bi ja napravila. A mogu i prestati biti ona koja nakon svake svađe prva popušta samo zato da bi u kući ponovno zavladao mir.

Mogu pokušati vidjeti i partnera, njegovu obiteljsku priču i način na koji je naučio biti u odnosu, a istovremeno ostati svjesna vlastitih osjećaja, potreba i granica. Razumjeti drugoga ne znači opravdavati sve što radi niti odustati od sebe, nego pogledati svog partnera kao odraslog čovjeka, sa svojom obiteljskom pričom i svime onime što on donosi u naš odnos, a ne samo ono što me kod njega najviše boli.

Na fotografiji su vrata zatrpana piljevinom. Onaj tko želi ući mora se prvo pozabaviti onime što mu stoji na putu.

Ponekad se i u partnerskom odnosu nađemo pred preprakama. Isti razgovori, iste svađe, isto razočaranje. Možda smo već puno puta pokušali riješiti problem, obećali sebi da ćemo sljedeći put reagirati drugačije, a onda se ponovno nađemo u poznatoj situaciji.

Tada se možemo zaustaviti i zapitati: Što se ovdje stalno ponavlja? Što očekujem od partnera, a teško mi je zatražiti? Zašto mi je toliko teško prepustiti dio odgovornosti? Što se u meni dogodi kada se on povuče ili kada imam osjećaj da me ne čuje?

Upravo takva pitanja možemo otvoriti kroz konstelacijski rad. Ponekad nam postane jasnije zašto na određene situacije reagiramo tako snažno, što iz svoje obitelji unosimo u odnos i gdje bi mogli napraviti drugačije.

Zajednički život neće uvijek biti jednostavan. Biti će dana kada ćemo biti umorni, kada ćemo se pogrešno razumjeti, povrijediti jedno drugo ili nećemo znati kako dalje. No možemo učiti razgovarati o onome što nas muči, prepoznati kada smo preuzeli previše i ponovno pronaći način da budemo na istoj strani. I da jednostavno zajedno počistimo piljevinu pred vratima.

Ako se i u tvom partnerskom odnosu često ponavljaju iste situaciji i problemi koji te iscrpljuju, možeš mi se javiti za individualnu konstelaciju ili mi se pridružiti na jednoj od mojih online grupnih radionica nedjeljom, na kojima otvaramo teme odnosa, obitelji i obrazaca koji se ponavljaju.

Ivona